Razgovarali u Ljubljani 2. lipnja 2014.

Prvi zajednički rad Dekleva Gregorič arhitekata, stambena kuća xxs u starom dijelu Ljubljane, ne samo da je izazvao iznimnu pažnju, već je i ukazao na značaj programatskih, konceptualnih i materijalnih čimbenika koji će odrediti čitav njihov budući opus. Metoda njihova rada je istraživačka i diskurzivna, između ostalog potaknuta i poslijediplomskim studijem na Architectural Association School of Architecture u Londonu. Diskusija unutar tima osnova je za pronalaženje parametara koji određuju projekt. U urbanističkim radovima, kao i stambenim projektima, bave se relacijama između javnog i privatnog, s posebnim naglaskom na stvaranju mogućnosti za socijalnu interakciju, pri čemu je dobrobit korisnika u fokusu njihova rada. Aljoša Dekleva i Tina Gregorič ne teže stvaranju prepoznatljivog stila, već je svaki projekt za njih novi izazov. Ipak, njihov projektantski proces rezultira neuobičajenim, neočekivanim, konačno i originalnim rješenjima.

ORIS:  Počnimo s prisjećanjem na jedan od Vaših ranijih radova, kuću xxs, rad koji je prvo prepoznat u međunarodnoj zajednici, a tek nakon toga u domovini. Bio je on značajan s nekoliko gledišta: programatskog, materijalnog i kontekstualnog. Kada danas govorimo o tom projektu, rekli bismo da se doima gotovo kao manifest. Držite li da je taj rad odredio Vaš budući smjer?

Aljoša Dekleva: Ta izrazito malena kuća zapravo je bila naša prva zajednička građevina te i začetak ureda Dekleva Gregorič arhitekti. Moji su roditelji željeli provesti u djelo svoju zamisao o apartmanu u Ljubljani te je moj otac, također arhitekt, odlučio preuzeti ulogu naručitelja. Čim smo se vratili s magisterija na londonskoj arhitektonskoj školi Architectural Association, odlučili smo početi surađivati na projektu. Nastavili smo slijedom svojih dotadašnjih istraživanja te iznova razvili neke teme koju su tada činile, a isto tako i danas tvore samu srž naših arhitektonskih razmišljanja.

ORIS:  Spomenuta građevina doima se kao objekt savršena dizajna, poput primjerice radija Brionvega.

Deklava-Gregorič: I dalje kuću xxs smatramo sažetim iskazom glavnine tema koje nas zanimaju, a to su: suočavanje s očitim, prelazak onkraj standarda, propitivanje uporabe materijala i izlaganje njihove naravi, strukturiranje volumena – sve u odnosu na program, osvjetljenje i brojne uvjete samog konteksta i očuvanja baštine. Kuća je smještena u vrlo specifičnoj okolini tik izvan centra Ljubljane, na malenoj zemljišnoj čestici sa zahtjevnim rubnim uvjetima, vrlo strogim programom, krutim odrednicama glede očuvanja baštine i jedinstvene povijesti građevine te njezinih materijala u skladu s namjenom. Odabir materijala, kao i obrada materijala te ostale pojedinosti od ključne su važnosti za zauzimanje suvremenog stava, istodobno iskazujući poštovanje prema naslijeđu. Odnos prema tradiciji mora biti dubinski i višeslojan jer se tradicija mora očuvati, ali i iznova promišljati suvremenim pristupom. Analogija s arhitektonskim objektom moguća je zbog razmjera. Naime, prilikom izgradnje objekta malih dimenzija, pojedinostima se posvećuje još više pažnje. Građevinska lokacija bila je osjetljiva, a kuća mala, što znači da je odluka o smještanju svakog pojedinog vijka bila pomno promišljena, pozivajući se na naše znanje i ambicije otprije deset godina. Učili smo se umijeću arhitekture kroz praksu. Od tog početka naš ured djeluje po načelu da nikada ne odvajamo istraživanje i dizajn.

ORIS:  Možete li nam reći nešto o svom odnosu prema modernoj tradiciji, s obzirom da je Vaš otac Marko Dekleva član Grupe Kras? Kakvo je značenje Grupe Kras za Vaš osobni razvoj i razvoj suvremene arhitekture u Sloveniji?

Aljoša Dekleva: Smatram da je arhitektura uvijek stvar kontinuiteta. S obzirom da je svijet određen fizički, on se ne događa samo u prostornom, nego i u vremenskom okviru. Prostor je, dakle, vremenski fenomen. Grupa Kras također je postojala i izvan ureda: njezini članovi često su provodili vrijeme zajedno na kraškom području ili u Trstu i slično. Ja sam odrastao na području Krasa, okružen ostalim članovima te skupine: Vojtehom Ravnikarom, Matjažom Garzarollijem i Egonom Vatovcem. U to sam doba došao do nekih sasvim nematerijalnih saznanja; na primjer, počeo sam Kras promatrati kao Sredozemno more. Premda sam s jedne strane imao postmodernističku tradiciju, s druge strane me jako zanimala i moderna tradicija slovenske arhitekture, napose kasni modernizam 1960-ih i 1970-ih, koji je bio specifičan za lokalitet. U mnogočemu i dalje se nerijetko oslanjamo upravo na taj kontekstualni modernizam.

ORIS:  Bila je to generacija Edvarda Ravnikara i njegovih studenata kao što su Savin Sever, Oton Jugovec, Stanko Kristl, Milan Mihelič…

Aljoša Dekleva: Imao sam sreće što sam studij započeo u klasi profesora Kristla. On je bio posljednji predavač iz te generacije. Proučavali smo Ravnikara, Plečnika i naravno, Bečane Otta Wagnera i Sempera. Vidi se to u detaljima: hotimice se držimo načela iskaza prave naravi materijala i principa vidljivosti njihove uporabe.

ORIS:  Odnos prema modernoj arhitektonskoj baštini također je značajan, kako ste upravo spomenuli, baš kao i određena zbivanja prije osnivanja ureda, kao što je viđenje moderne arhitekture. Takozvana Evidenca, u kojoj je Tina sudjelovala, osnovana je na Arhitektonskom fakultetu, a tu je i istraživanje pod nazivom Negotiate My Boundary! Naravno, i tijekom studija u Londonu bavili ste se modernom arhitekturom te proučavali autore kao što su Smithson, Le Corbusier i ostali. To je neminovno utjecalo na Vašu arhitekturu.

Tina Gregorič: Važno je što smo još kao studenti intenzivno istraživali i pokušavali očuvati neke radove iz razdoblja kasnog modernizma u Sloveniji: Aljoša svojim nastojanjima da se očuva Gvardijančičeva benzinska postaja u Sežani, a ja, u suradnji s kolegom, pokušavam da se Severova zgrada Učne delavnice u Ljubljani spasi od rušenja. Nažalost, obje te građevine su srušene. To nas je navelo na opsežno istraživanje arhiviranja i procjene moderne slovenske arhitekture između 1945. i 1970. pod nazivom Evidenca. Tijekom studija u Londonu u istraživanju samo smo se nastavili fokusirati na određena poglavlja modernizma, najprije s team10 i Smithsonom, a zatim smo se prebacili na Le Corbusiera u sklopu magistarskog rada pod nazivom Negotiate My Boundary! Sva ta istraživanja bila su iznimno važna za oblikovanje našeg odnosa prema arhitektonskoj teoriji i dizajnu. Najnovije istraživanje Kristlova rada, u suradnji s Tadejom Glažarom, otkriva nam njegova nastojanja da u modernu arhitekturu vrati čovječnost i poetiku. I tu pronalazimo određenu poveznicu jer humani i društveni aspekt arhitekture igra značajnu ulogu i u našem radu.

Deklava-Gregorič: Ta generacija služi nam kao trajno nadahnuće i upozorenje koje ne smijemo zanemariti. Lokalnu arhitektonsku baštinu percipiramo kao nešto višeslojno i eksperimentalno te je stoga neprestano istražujemo. Toliko se pozivamo na nju jer volimo učiti od arhitekata koji su bili inventivni na najraznolikije načine (od žlice do grada, kako je tvrdio Ernesto Rogers) i koji su na svakom koraku svog arhitektonskog rada izbjegavali kataloški odabir standardnih rješenja. Svjesni smo činjenice da je razdoblje u kojem stvaramo određeno važećim odredbama, standardima i katalozima Europske unije, ali iznova ih u svakom novom projektu pokušavamo propitivati. Da se vratimo na Petera Smithsona: on je u jednom od intervjua koje smo proveli s njim jasno rekao da je arhitektura umijeće te da se arhitektom postaje isključivo kroz praksu. Zatim je objasnio važnost promišljanja te pisanja o izgradnji, jer posljedice gradnje iznjedre misli, a zatim se ta promišljanja integriraju u sljedeći građevinski projekt.

ORIS:  Vaša istraživanja tiču se pojedinih zadaća. Pokušavate optimizirati neke tipološki uobičajene arhitektonske zadaće, poput odnosa poluprivatnog, javnog i privatnog u stambenom projektu u Perovu s ciljem unaprjeđenja kvalitete života u tim kućama. Također, uvodite svojevrsnu morfologiju u oblik koji je povezan s planinskim krajobrazom kao što su Kamničke Alpe i slično.

Deklava-Gregorič: Bilo nam je iznimno teško uopće prihvatiti stambeni projekt Perovo, upravo zbog toga što čvrsto vjerujemo da arhitektura i urbanizam nužno moraju biti međusobno povezani te da se moraju razvijati istodobno. Pozvani smo na natječaj, gdje smo otkrili da je glavni plan već određen. Cijeli proces koji je zatim uslijedio u biti je bio pokušaj da se smioni arhitektonski plan za predgrađe dovede u pitanje. Sustavno smo strukturirali oblike s ciničnim preuveličavanjima prema pravilima izvedenima iz glavnog plana kako bismo ne samo definirali specifičan identitet, nego i pružili određenu privatnost budućim domovima u toj novoj zajednici.

ORIS:  Struktura zajednice u odnosu na očuvanje privatnosti donekle me podsjeća na zamisli arhitekata njirić+njirić izložene u sklopu projekta Europski Glasgow. Jeste li na neki način bliski Njirićevoj metodi?

Tina Gregorič: Hrvoja Njirića upoznala sam još kao studentica na jednoj međunarodnoj radionici, a kasnije sam mu bila i asistentica u razdoblju kad je kao gostujući profesor predavao na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani te je bio i jedan od mentora mojega diplomskog rada na temu kolektivnog stambenog projekta. U vidu svih nabrojenih oblika suradnje, doista sam puno naučila od njega. Koncem 1990-ih Europa je bila opsjednuta redefinicijom kolektivnog stanovanja, a kasnije i temom koja se odražava u naslovu našeg magistarskog rada Negotiate My Boundary! Očito je, dakle, da su intrigantni europski projekti arhitekata njirić+njirić itekako utjecali na naš način razmišljanja.

Deklava-Gregorič: Knjiga Sergea Chermayeffa i Christophera Alexandera pod naslovom Zajednica i privatnost: Prema novoj arhitekturi humanizma (1963.) izvršila je snažan utjecaj na naš sustavni pristup dizajnu, odnos između javnog i privatnog te sve gradacije između polujavnog i poluprivatnog. Iako je stara više od pedeset godina, njezine definicije, strukturirani pristup i poziv na promišljene parametričke i sustavne procese u arhitekturi i dalje su mjerodavni. Parametri sustava razvijaju se radom te tako arhitektonski dizajn izvire iz sustava i nije rezultat intuitivne geste. Za nas je poveznica s Njirićevim radom kompliment. Moć njegova promišljanja odražava se u njegovim kreativnim pisanim radovima, ali i nacrtima, predavanjima te samim građevinama; na prvom su mjestu propitivanje i novo promišljanje kojima su pridruženi dijagrami. Sve je to u skladu s našim stavom da je arhitektura prva u procesu promišljanja.

ORIS:  Projekt u Krasu nazvali ste Suvremeno selo. Razvijan je istodobno sa stambenim projektom Perovo. Što ste željeli poručiti tim projektom? Zašto ste se uopće odlučili izvesti projekt koji nije bio naručen?

Deklava-Gregorič: Taj nam je projekt omogućio predlaganje urbane strategije. Za razliku od projekta Perovo, koji je imao precizno reguliran i generički plan za predgrađe s velikim brojem stanovnika, ovdje je najvažnije bilo da urbanističke građevine odražavaju ruralni okoliš. Dotad su u toj regiji svi radili što god i gdje god su željeli. Naš projekt služi kao kritika stvarnog stanja stvari. Zemljište je svojevrsna tabula rasa, nije produžetak sela. Kao pozivanje na povijesna sela Krasa, željeli smo naglasiti važnost kompaktnosti seoske strukture. U tom je smislu ovaj projekt i pokušaj dizajniranja skupine kuća, suvremenog minijaturnog sela, u kojem možete i provoditi slobodno vrijeme, ali i živjeti i raditi… Svaka je kuća smještena na rub zidom ograđenog dvorišta, isto kao u tradicionalnim kraškim kućama. Time dvorište, a ne kuća, postaje ključni element. Ta praznina dvorišta služi kao centar življenja kada to vremenski uvjeti omogućuju, dok je kuća svojevrsna infrastruktura. Kuću smo projektirali kao zadebljanje zida. Na taj smo način odredili što je privatno – kako vani, tako i u unutrašnjosti – te što je javno, stvorivši atmosferu tradicionalnog kraškog sela. Pokušali smo i razviti model samokontrole unutar zajednice suprotstavljen nekontroliranom razvoju s kakvim se mi arhitekti svakodnevno suočavamo. Predložili smo da svi kućevlasnici postanu vlasnici zemljišta između zidom okruženih kuća koja bi tako postala namijenjena infrastrukturi i zajedničkim aktivnostima; kutak za zajednički uzgoj povrća ili maleno dječje igralište. Na taj bi se način svi morali složiti o bilo kakvoj intervenciji u to područje. Navedeno je primjer modela organizacije kroz vlasništvo.

ORIS:  Projektirali ste i pogon za recikliranje metala, što je jedan u potpunosti funkcionalan i neprivlačan zadatak. Riječima Tomaža Brate, to ste izveli s kontekstualnim odnosom prema kulturnom krajobrazu Krasa. Predstavljaju li njegove riječi poetično tumačenje toga projekta ili ste mu zaista tako pristupili?

Tina Gregorič: Valjalo bi podsjetiti da je Aljoša iz regije Krasa; odrastao je u tom krajobrazu i dobro ga razumije. Pratio je razvoj Grupe Kras i njihova projekta Vremski Britof, o kojemu je Brate puno pisao. Tema jednoga zida u projektu Pogon za recikliranje metala u Pivki povezana je s projektom Suvremeno selo. Naravno da su riječi Tomaža Brate poetična interpretacija, ali točno je da u sebi nosimo određene krajobraze. Smatramo da su vrlo upitne arhitektonske intervencije u krajobraz i kulturu koji nam nisu poznati, jer ne shvaćamo njihove kompleksne slojeve. Aljoša je shvatio ulogu zida u okružju i odnos prema zatvorenom proizvodnom prostoru. Ključna zadaća toga projekta bila je definicija zida. Golema površina proizvodnog platoa zahtijevala je pomno promišljeno smještanje uz što je moguće manje zemljišnih radova i najniži mogući zid. Uz to smo smjestili dva volumena; jedan pored njega, a jedan na sam zid. I to je bio odraz kraške tipologije.

ORIS:  U tom projektu razvidna je i važna tema dvojnosti. Uredski program izrađen je od lakih metala, a servisni od betona. Jeste li u tom pogledu otišli onkraj puke funkcionalnosti?

Aljoša Dekleva: U tome je veliku ulogu igralo poetično promišljanje o tome kako kroz ovaj projekt otkriti proces koji se odvija s druge strane zida. Naime, u ovom pogonu za recikliranje metala odvajaju se različiti materijali od metala: željeza, bakra, mjedi i tako dalje. Materijali se zatim izdvajaju i obrađuju za ponovnu uporabu u industriji. Dvojnost dviju građevina izražava kontekst procesa odvajanja materijala u pogonu. Osmislili smo ih kao dvije potpuno identične jedinke u pogledu dimenzija i oblika, no istodobno iskazane krajnje različitim materijalima, od strukture do pročelja u skladu s dvama potpuno različitima programima. Generički programi koji su nužni u svakom industrijskom procesu ostvareni su u betonu, teškom i trajnom materijalu te se tako proizvodna zgrada može vrlo jednostavno prenamijeniti za neku drugu industrijsku svrhu. S druge strane, uredski program koji je specifičan za recikliranje i koji bi se promijenio u slučaju prilagodbe ili promjene industrijskog procesa izrađen je od metala, što znači da se u bilo kojem trenutku na toj lokaciji može reciklirati.

ORIS: U nekoliko navrata naglasili ste značaj konteksta u procesu arhitektonskog razvoja. Također, imate raširenu međunarodnu mrežu; pogledamo li Vaš životopis, vidimo dug popis međunarodnih nagrada, izložbi, publikacija, predavanja. Dakle, Vaše područje djelovanja ide daleko izvan lokalnog, slovenskog okružja.

Deklava-Gregorič: Oboje smo studirali u inozemstvu te osvijestili poimanje o sebi kao građanima svijeta i arhitektima svijeta. Međutim, iznimno je važno uvijek imati na umu gdje su ti korijeni, odakle potječeš. Taj međunarodni aspekt kojega spominjete jest od ključne važnosti s obzirom da dolazimo iz tako male države i neprestano moramo promišljati vlastito istraživanje i projektiranje u odnosu na međunarodnu izvrsnost. Nije dovoljno dobiti državno priznanje za rad. Svaki arhitekt mora snositi odgovornost za vlastite poteze jer svakim projektom gradimo dio planeta, pri čemu je važna potreba, ali i kvaliteta. Stoga u svakom trenutku moramo biti samokritični, što nam je neprestano naglašavano i tijekom studija u Londonu – na Architectural Associationu uvijek smo projekte predstavljali pred međunarodnim žirijem. Morali smo revidirati svoja rješenja i neprestano tražiti bolje odgovore. Zato nam je razmišljanje o arhitekturi tako važno, jer je riječ o nečemu što se mora njegovati. Oboje smo diplomirali na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani, gdje smo dobili solidne temelje jednog dobrog obrazovnog sustava, no željeli smo međunarodno iskustvo. Kada smo stigli u Architectural Association, nitko nam nije morao otvarati oči; nama su oči već bile otvorene i znali smo točno koje bismo arhitektonske teme željeli pomnije istražiti tijekom studija. Počeli smo se sastajati sa studentima i profesorima raznovrsnih porijekla, znanja i pristupa. Upravo je to jedna od najboljih kvaliteta navedene arhitektonske škole; osim fantastične knjižnice, radionica i pristupa ključnim ličnostima s područja arhitekture, obzori su nam se proširili tim procesom propitivanja svega. Kako su nam kolege raštrkani diljem svijeta, međunarodno je iskustvo postalo prijeko potrebno želimo li shvatiti različite moduse djelovanja, rada, stava prema arhitekturi i poučavanja o arhitekturi. Mreža škole Architectural Association ograničena je na predavanja i edukaciju, dok novi klijenti pristižu kroz raznorazne kanale.

ORIS:  Kuća na otoku Mauiju na Havajima rezultat je jedne druge mreže. Spomenuli smo Kras i specifične značajke drugačije lokacije. Kako ste pristupili tom zadatku?

Deklava-Gregorič: Naravno da nas je iznimno razveselila činjenica da ćemo projektirati kuću na tako egzotičnoj i prekrasnoj lokaciji kao što su Havaji, no prije donošenja bilo kakvih projektantskih odluka otputovali smo onamo. Angažirali su nas prijatelji, Robert Stroj iz Zagreba i njegova supruga iz Ljubljane, koji su već godinama živjeli i radili na Mauiju te željeli izgraditi vlastitu kuću. Kuća je bila namijenjena za prijatelje, a xxs za obitelj. Jako je važno uspostaviti odnos povjerenja između klijenata i arhitekata. Morate poznavati pojedinosti o budućim korisnicima i njihovu stilu života. Obično je to vrlo opsežan i složen proces koji se doima lakšim ako su ulagači u srodstvu ili bar prijatelji. Od Alvara Aalta, Sverrea Fehna i drugih uglednih arhitekata naučili smo da lokaciju morate upiti, osjetiti i ondje provesti mnogo vremena. Kad smo prvi puta došli na Maui, proučili smo klimu, divlju i slanu mikroklimu, vjetar koji se pokazao ključnim za cijeli projekt, sunce, padaline i nevjerojatan pogled na ocean. Usto smo puno vremena proveli s obitelji te otkrili što im u životu predstavlja strast. Također smo proučili lokalnu građevinsku tehnologiju jer smo morali prilagoditi materijale i tehnologiju izgradnje okružju ovog dalekog otoka i udaljene građevinske lokacije. Kontekst, dakle, nije ograničen samo na fizička obilježja i društveni aspekt je važan. Naši su klijenti bili Europljani koji žive na otoku na kojemu nema puno javnih prostora za susrete s prijateljima. Stoga dom ima dvostruku ulogu: istodobno je obiteljski dom i mjesto za druženje. Nekoliko puta godišnje služi kao omanji hotel, a odnedavna je dobio još jednu namjenu: postao je prostor za rad. Sustavni pristup projektiranju nekoliko kuća pod istim krovom ostavlja prostora za sve navedene transformacije. Takva kuća, u kojoj provodite vrijeme tijekom cijeloga dana, u kojoj živite, učite i radite postaje puno važnija u životu obitelji u odnosu prema većini samostalnih kuća izgrađenih za obitelji koje prate uredsko radno vrijeme i školski ritam. Na građevinskoj lokaciji nije bilo ničega što bismo kao europski arhitekti očekivali, nije bilo nikakvih građevina, samo priroda dokle god vam pogled seže; jedna polovica plava, a druga zelena. Uvođenje prirode u kuću ponajviše se odražava u činjenici da ona nema pročelje, odnosno da ima peto pročelje: drvetom obložen krov koji se stapa s bojama litice. Osjetljiva definicija prirodnim materijalima bila je ključna za uspjeh projekta. Koristili smo lokalne materijale. Izložena je ili njihova primarna narav ili su obrađeni prirodnim supstancama, bilo to drvo brazilskog oraha korišteno u interijeru i u eksterijeru ili pijesak s plaže koji smo koristili za žbuku. Razmislili smo i o tome kako će se kuća mijenjati s vremenom te kako će surova mikroklima utjecati na stvaranje patine na navedenim prirodnim materijalima. Početna točka projektiranja i atmosfere bila je referenca klijenta na kuću Franka Lloyda Wrighta na litici uz ocean (Walker Residence, Carmel, Kalifornija). U projektu smo pokušali provesti u djelo i težnje naših naručitelja.

ORIS:  Već smo razgovarali o važnosti korisnika. Kuća malih razmjera, namijenjena obitelji i prijateljima, omogućuje izravnu, plodonosnu i predvidljivu komunikaciju. U svojim urbanim projektima, koji su neodvojivi od arhitekture, kao što je projekt prenamjene prostora tvornice duhana ili projekt sveučilišnog kampusa Livade, Vi kao da imate namjeru poticati interaktivni život zajednice koja će upotrebljavati taj prostor. Kakve su mogućnosti za takva promišljanja u stvarnosti? Imate li kakvih iskustava na tom polju?

Deklava-Gregorič: Projekt tvornice duhana bio je utopijski, a trenutna situacija, u kojoj je projekt u zastoju, prilično je jednostavna i jasna. Objavljen je natječaj za prevelik prostor bez ključnog obrazovnog programa. Mi smo predložili mrežu visokih i vitkih stambenih tornjeva čija baza bi bila namijenjena za mješovitu uporabu, a na uglovima bi se nalazilo spomen-obilježje industrijskoj baštini. Naša je uloga bila izraditi vrijedan sustav javnih prostora za sve buduće korisnike: stanovnike, zaposlenike, kupce i prolaznike u ovom velikom urbanom prostoru u samom centru Ljubljane. Umjesto mreže uličica, stvorili smo mrežu uzajamno povezanih i funkcionalnih trokutastih trgova koji vode ka glavnom trgu. Nadalje, smjestili smo polujavno igralište na krov svakoga tornja isključivo namijenjeno ljudima koji u njima žive ili rade. Takva gradacija vanjskih javnih i polujavnih prostora trebala bi potaknuti razvoj zajednice. Hotimice smo zadržali određeni stupanj naive, jer smatramo da je moguće potaknuti interakciju korisnika. Tako smo u nedavno dovršenom projektu kolektivnog stanovanja na ljubljanskom Brdu istaknuli niz javnih prostora na otvorenom te predstavili zajedničke interijere s namjerom da istodobno potaknemo interakciju stanovnika i formiramo niz manjih zajednica u sklopu velikog susjedstva. Zajednički prostori sustavno su smješteni povrh svakog pojedinog ulaza. Isprva, naručitelj (Državna stambena zaklada) nije bio sasvim uvjeren u naš prijedlog zajedničkih prostora. Sada su oni glavni argument zbog kojega se budući stanari odlučuju na kupnju doma te nam naručitelj iskazuje golemu podršku. Dakle, ovim se još jednom pokazuje kako dizajn predstavlja dodanu vrijednost. Zajednički javni prostori koji se mogu koristiti u raznolike svrhe zaista pružaju priliku za proslave rođendana, zatvorena igrališta i igraonice u zimskim mjesecima, teretanu ili bilo kakvu drugu aktivnost. I ovaj projekt, koji je sada star gotovo deset godina, bio je predodređen fiksnim planom, a sustavna trodimenzionalna erozija upotrijebljena je kao kreativna kritika postojećeg plana s generičkim oblicima u pogledu veličine, visine i njihova arbitrarnog smještanja. Koncepcija podstrukturiranja oblika dalje se odražava i u uporabi materijala: temelj pročelja definiran je slojem lokalne gline u boji cigle (kao izravna referenca na prethodno postojeće cigleno dvorište na istoj lokaciji), a balkoni su izvedeni u tamnijoj boji. Jasan i sustavan pristup organizaciji ovih 185 nastambi razvio se u smjeru da je omogućio niz od 17 različitih tipova stanova koji se razlikuju u veličini i razmještaju prostorija, kako bi zadovoljili raznolike potrebe budućih stanara. Sustav omogućuje čak i spajanje manjih, odnosno razdvajanje većih stambenih jedinica prije, tijekom ili nakon izgradnje. Mogućnost spajanja manjih stanova u veće uistinu je iskorištena u procesu izgradnje.

ORIS:  Sva ova promišljanja i prilagodljivi sustavi zapravo su namijenjeni budućnosti; vidljiv je etički stav arhitekta, koji je Vama očito vrlo važan, možda i važniji od formalnog izraza.

Deklava-Gregorič: Apsolutno. Smatramo ga samim temeljem promišljanja o arhitekturi. Upravo taj sustavni pristup arhitekturi u procesu projektiranja omogućuje integraciju naknadnih izmjena i ključan je za opstanak arhitekture te njezin usklađen razvoj u skladu s promjenama u potrebama pojedinih korisnika, zajednice, lokaliteta, regije… Projekt sveučilišnog kampusa Livade zamišljen je kao otvorena mreža s vlastitim skupom pravila i parametara koji omogućuju promjene i postupni proces izgradnje. Dok smo ga projektirali – već pri gradnji prve, gotovo dovršene građevine – upotrijebili smo taj sustav ne bi li uklopili postojeće potrebe naručitelja, Sveučilišta Primorska.

ORIS:  Vaš projekt Spomenika svim žrtvama rata u arhitektonskom smislu podsjeća na Loosa.

Deklava-Gregorič: Hvala na komplimentu.

ORIS:  Kako ste donijeli odluku o vanjskom obujmu i unutrašnjosti?

Deklava-Gregorič: Na ovom projektu odlučili smo surađivati s prijateljem, umjetnikom Matejom Andražom Vogrinčičem. Zajedničkim snagama prvo smo se usredotočili na iščitavanje same lokacije te njezine uloge u glavnim povijesnim parkovima i trgovima Ljubljane. Bilo je to toliko očito da smo smjesta zaključili kako neposredna okolina spomenika nije ni izbliza prikladna za smještanje tako značajnog i osjetljivog podsjetnika. S obzirom na vizualnu kakofoniju pozadine spomenika, odlučili smo se na radikalan pristup. Na stolu je bila i mogućnost stvaranja ničega kao svojevrsni performans s porukom da ovo nije prikladno mjesto za taj spomenik. Mogli smo ili ne napraviti ništa ili napraviti sve. Odlučili smo se za sve. Spomeniku smo pristupili kao velikoj utišanoj kući koja ispunjava prazninu i određuje vanjske rubove trga. Sam spomenik trebao je zadobiti dvojnu funkciju: služiti kao orijentir u većim urbanim razmjerima i kao introvertni spomenički prostor, prostor sjećanja i meditacije. U prostor bi se ulazilo kroz visok i izuzetno uzak prolaz kako bi se iskusila i shvatila tjeskoba i tuga svih žrtava i njihovih obitelji. Taj prolaz vodi u golemu zatvorenu prazninu odsječenu od gradskog života, nijemu prostoriju koja okružuje postojeća stabla, a kojoj nebo služi kao strop. Među ostalima, valja spomenuti reference na Jamesa Turella i njegove projekte pod nazivom Skyspace, Rothko kapelicu Philipa Johnsona i Marka Rothkoa te Gibelinu Alberta Burrija.

ORIS:  Vaš projekt je višeslojan; nije samo spomenik, nego i opsežna urbanistička intervencija. Jedna od važnih sastavnica Vašega rada, vidljiva i u ostalim projektima, jest suradnja; vaša međusobna suradnja, suradnja s timom, međugeneracijska suradnja, suradnja s lokalnim i inozemnim stručnjacima te suradnja s osobama drugačijih struka. U tom kontekstu treba naglasiti jedan projekt koji je također rezultat suradnje, a to je ksevt. Znamo da su arhitekti veliki individualci, čak i egoisti, ali ovdje je novi oblik zajedničkog rada neupitno bio nužan.

Deklava-Gregorič: Vjerujemo da je tema suradnje jako važna. Arhitektura je presložena da bismo se njome bavili intuitivno i individualno; ima previše čimbenika, problema i složenih elemenata da bi ih jednim zamahom uspio riješiti samo jedan arhitekt, odnosno umjetnik. Slažemo se da je bolje surađivati nego natjecati se. Kada uspostavite odnos uzajamnog poštovanja, arhitektonska promišljanja cvjetaju, a proces odlučivanja postaje složeniji, ali drugačiji. Odluke su puno objektivnije i puno manje individualne. Prilično radikalan eksperiment u tom smjeru jest suradnja četiriju slovenskih arhitektonskih studija: Bevk Perović arhitekti, ofis arhitekti, Sadar + Vuga i nas na projektu ksevt – Kulturnog centra za europsku svemirsku tehnologiju u malenom slovenskom gradiću Vitanju. Zadatak je bio spojiti prostor društvenog doma s istraživačkim i izložbenim prostorom posvećenim Hermannu Potočniku Noordungu, jednome od prvih teoretičara putovanja u svemir. Noordungov prostorni dijagram stambenog kola kao prve geostacionarne svemirske postaje iz 1929. godine poslužio nam je kao temelj zajedničkog dizajnerskog koncepta. Naime, s obzirom da je snaga Noordungovog iskaza bila vrijedna divljenja i hvale, bila je očiti izbor za početnu točku.

Aljoša Dekleva: Premda, ja ne mislim da je model arhitekta kao umjetnika, stvaratelja i autora pogrešan. To je sasvim legitiman model koji je oduvijek prisutan i koji će uvijek biti prisutan. Jednostavno smatram da taj model nudi predvidljive rezultate, dok suradnja i dijalog uglavnom imaju neočekivane rezultate. Mi već godinama prakticiramo potonji pristup s različitim konstelacijama u teoretskoj i praktičnoj domeni. Važnost i nužnost suradnje katkad se šire i izvan studija, no iz dana u dan unutar ureda surađujemo s članovima tima, gdje se svaki projekt razvija kao niz pitanja i mogućih odgovora.

ORIS: Tina, Vi ćete taj timski pristup moći predstaviti u svojstvu predavača na bečkom Tehnološkom sveučilištu.

Tina Gregorič: Kao profesor dat ću sve od sebe da integriram vlastita pozitivna obrazovna iskustva u proces školovanja na bečkom Tehnološkom sveučilištu. Na samom početku uvest ću dvije promjene: namjeravam staviti naglasak na timski rad i nužnost suradnje te neprestane prezentacije pred međunarodnim žirijem. To su mala strukturna unaprjeđenja obrazovnog procesa, ali su ključna jer će nadolazećoj generaciji arhitekata omogućiti da razvije sposobnost suradnje i neprestanog promišljanja o prostornim i društvenim problemima.